„Erasmus je čudo s kojeg se ne vraćaš kući isti. Stečena iskustva su me ohrabrila da ostanem u inozemstvu i na diplomskom studiju, a uz studij ponuđen mi je i posao!“

 

Portugalsko iskustvo

 

Erasmus. Riječ koja mi je od prije poznata. Načuo sam nešto o njoj, ali nikad nisam uzeo vremena istražiti ju. Kažu da omogućuje mobilnost studenata unutar Europe. Na spomen nečeg takvog, prva misao koja bi mi prolazila kroz glavu bila bi: ”Ma to je za bogatunčiće, mamine i tatine sinčiće i kćeri”. Nedugo nakon usmenog ispita iz engleskog jezika, profesorica Biljana Stojaković, zadovoljna mojim entuzijazmom i baratanjem engleskim jezikom, preporučila mi je da se prijavim na Erasmus. Govorila je o Erasmusu kao o jednom odličnom iskustvu i pustolovini. Potaknut njezinom motivirajućom interpretacijom, bacio sam se na istraživanje Erasmusa. Što sam se više informirao, više sam bio začuđen. Na prvi pogled, Erasmus se činio kao san. Tvoje visoko učilište te, kao studenta ili nastavno osoblje, stipendira da ideš pola godine (ili duže) u stranu državu gdje upoznaješ jezik, ljude, zemlju i stječeš iskustvo kroz studiranje u stranoj instituciji. 

Što sam više surfao bespućima interneta, to sam više nailazio na (uglavnom) pozitivna iskustva studenata. Nerijetko su opisivali Erasmus kao ”najbolje vrijeme svog života”. Naravno, skeptik kakav jesam, informirao sam se mjesecima i pokrio sve moguće varijable. Shvatio sam da, iako nisam iz bogate obitelji niti sam sam bogat, postoji mogućnost da odradim Erasmus mobilnost bez da to bude dodatan trošak meni i mojima. Uzeći u obzir iznos mjesečne Erasmus stipendije, suzio sam odabir zemalja na one u kojima je život jeftiniji, kako bih si olakšao troškove. Tako sam si zacrtao da ću svoju Erasmus mobilnost odraditi u Portugalu. Portugal je, u usporedbi sa drugim državama na mojoj listi, kulturalno najrazličitiji od naše Hrvatske, i to je bio jedan od odlučnih faktora moga odlaska tamo. Ne samo da ću studirati u stranoj zemlji, nego i u zemlji koja mi može ukazati na kulturalne razlike, i time me obogatiti ne samo akademski, već i osobno. Pala je odluka, prijavljujem se za Portugal. Izračunao sam da mi je mjesečna Erasmus stipendija dovoljna za život i studiranje tamo, ali sam za svaki slučaj ostavio jednu plaću svog tadašnjeg studentskog posla sa strane, za slučaj da mi zatreba. Nakon rješavanja pomalo mukotrpne papirologije, odobreno mi je da idem u Portugal, u grad Leiria. 

Prije dolaska pronašao sam si smještaj, cimera, avionsku kartu i učlanio sam se u sve Erasmus grupe na Facebook-u. Također, položio sam što više predmeta dok sam još u Hrvatskoj, tako da na Erasmusu imam manje posla i mogu se prepustiti iskustvu bez puno stresa. Svi su mi govorili da je Erasmus čudo, i da će se sav trud koji uložiš da to sve isplaniraš, isplatiti prvog dana kada dođeš u tu zemlju. Tako je i bilo. Prvi trenutak kada tamo kročiš, znaš da se nećeš vratiti kući isti. Za mene je to bilo posebno istinito, jer sam se odlučio takav pothvat napraviti sam. Kada si sam, čekanje da ti se stvari jednostavno dogode više nije opcija. Trebaš se sam aktivirati ako želiš nešto postići, i to te promijeni. U roku samo nekoliko dana nakon dolaska u Leiriu upoznao sam toliko ljudi da ni sam nisam mogao vjerovati. Nisam ni slutio da će mi većina tih ljudi u sljedećih par mjeseci postati dobri prijatelji, i da ću sa nekima sklopiti prijateljstva kakva malo tko ima. S obzirom da smo svi tamo bili sa zajedničkim ciljem i odvojeni od svoje svakodnevnice, držali smo se kao jedna velika obitelj. Ubrzo su na red došli razni eventi, gotovo svaki dan nešto drugo. 

S obzirom da sam bio jedini Hrvat, bio sam primoran pričati engleski (ili portugalski) i steći prijatelje, što mi nije predstavljalo problem, dapače. Visoko učilište u kojem sam bio prilično je drugačije od naših. Oko sveučilišta se stvaraju cijele zajednice studenata. Svaki smjer ima svoju himnu, svoju uniformu, svoje inicijacijske procedure za brucoše, i svoje povlastice za veterane (studente viših godina). Neke stvari bi se većini Hrvata činile smiješne, ali mene su se dojmile njihove studentske tradicije. Kada ne bi bilo obveza na faksu, vrijeme bih
najviše provodio putovajući. Ipak, šteta bi bilo da dođem tamo a ne upoznam portugalski jezik, gradove, ljude i kulturu. U tih pola godine proputovali smo Portugal uzduž popreko, većinom koristeći najjeftinije vrste prijevoza i smještaja kako bismo posjetili što više mjesta. Posjetili smo također Španjolsku, te portugalske otoke na Atlantiku. Kroz tih pola godine provedenih u Portugalu, svima nam je na pameti bila jedna stvar. Svi smo znali da će to završiti, a znali smo i kada. Shvatili smo da imamo malo vremena da napravimo sve što smo si zacrtali, stoga smo gledali da svaki dan iskoristimo do maksimuma. Bilo je dana kada smo samo putovali, bilo je dana kada smo cijele dane u gradu provodili, bilo je noći kada nismo kući dolazili, ali je isto tako i bilo dana kada smo po cijele dane (i noći) učili. Sve je to dio Erasmus iskustva, i svaki trenutak je poseban. Do kraja svog boravka u Portugalu postigao sam sve ciljeve sa kojima sam tamo došao. Puno sam putovao, upoznao puno ljudi, stekao prijatelje iz cijelog svijeta, naučio nešto portugalskog (um pouco), izvježbao govorni engleski, napisao Završni rad za preddiplomski i uz to još položio (besplatne) stručne certifikate (CCNA). Taman kada sam pomislio da moje Erasmus iskustvo ne može bolje završiti, ponuđeno mi je da ostanem tamo na diplomskom studiju. Uz studij ponuđen mi je i posao na Telekomunikacijskom Institutu.

 

Sva iskustva koje sam stekao na Erasmusu omogućila su mi, ohrabrila me, i dovela me do ovog trenutka. Sada se spremam za još jedno novo iskustvo. Studiranje, življenje i rad u inozemstvu na duži period. Ovog puta sa manjim brojem nepoznanica i pozitivnim iskustvom iza sebe.