„Nije lako opisati osjećaje avanture riječima jer je meni, svaki trenutak u Vitorii donosio veselje”.
Neovisna republika Baskija
Tijekom ljeta prošle godine (2015) sam uz uobičajene ljetne aktivnosti imao još jednu, pripreme za Erasmus. Pripremao sam se uglavnom psihološki za svoj studijski boravak u inozemstvu, ali nikako nisam mogao predvidjeti kakvo ću zapravo iskustvo doživjeti.
Sve je počelo 4.rujna kada smo se kolega Aldo i ja smjestili u avion na zagrebačkom Plesu i nakon dva noćna leta i nekoliko neprospavanih sati čekanja, koji su zapravo od uzbuđenja jako brzo prošli. Stigli smo na svoje odredište. Vitoria, ili punim imenom Vitoria-Gasteiz, je predivan gradić na sjeveroistoku Španjolske i glavni grad pokrajine Baskija, ne, Bilbao iako veći nije glavni. Ono što odlikuje Vitoriu je mirnoća, a opet sadržajnost. Grad je pun studenata i umirovljenika, ali oni nikako nisu u “zavadi” kao što je to slučaj kod nas. Ljudi žive ležernim životima, s poslom počinju oko 9, 10, ali s obzirom da imaju popularnu “siestu”, poslijepodnevni odmor, s poslom završavaju tek oko 7, ali čini se da taj ritam vole i cijene. O samom gradu, običajima i ljudima bi se moglo pisati puno više, ali prijeđimo na sami Erasmus.
Prvih tjedan dana smo proveli u letu, tražeći stan i rješavajući svu potrebnu papirologiju, bez brige, od samog uzbuđenja sam pričao španjolski i rukama i nogama. Da, zaboravio sam naglasiti, u Španjolsku sam išao bez znanja jezika, kao što vidite preživio sam. Već u prva dva tjedna cimer i ja smo upoznali većinu ostalih studenata na razmjeni i ulovili ritam glavnih događanja (ne pričam o predavanjima). Svaki dan je nosio svoje zanimljivosti i najviše bi izdvojio srijedu kao sportski dan. Tada se igrao beerpong u jednom od “Erasmus kafića” i tada bi cijeli naš svijet stao, formirale su se ekipe, iskazivao izraziti rivalitet i naravno davalo sve od sebe za svako bacanje ne bi li osvojili turnir. Četvrtak je nosio happy hour u svakom kafiću u gradu, petak i subota su vikend, a ostale dane smo sami popunili pa je tako nedjelja bila dan za okupljanje u jednom od stanova i veliku narudžbu iz Burger Kinga.
Svakim dan bi se uglavnom svi skupa družili, ali imali smo, naravno, i manje grupe u kojima bi tijekom cijelog dana provodili vrijeme skupa. Tako smo nas dvojica postali obitelj s dvoje Talijana i Poljakinjom. Kod nas smo bili kada bi trebali internet, a oni su imali TV. Rekao sam da smo postali obitelj i to sam i mislio, nevjerojatno je koliko se ljudi mogu zbližiti kad ih stavite u jedan dnevni boravak na nekoliko mjeseci. Malo je riječi da se opišu sve naše aktivnosti, ali bih osim svih standardnih izdvojio kvalitetne košarkaške utakmice lokalnog kluba Baskonia u natjecanju Eurolige.
Poznajem ljude koji su rekli da im je na razmjeni bilo OK, ali znam da smo nas 50ak zajedno imali najboljih 5 mjeseci u životu. Također sam se čudio kada mi prijatelj nije znao opisati kako je njemu bilo na njegovoj avanturi, sada ga shvaćam. Nije lako opisati osjećaje riječima jer je, meni, svaki trenutak u Vitorii donosio veselje. Donio mi je veliko iskustvo u nepoznatim situacijama, u stranoj zemlji čiji jezik ne govorim, također iskustvo samostalnog života, odnosno suživota. Donio mi je situacije poput one kad si zaboravio da nedjeljom dućani ne rade, a nisi ranije napunio frižider, ali i one kada se čudiš kako Talijani zaista jedu samo tjesteninu. Da, nije potrebno upoznati puno ljudi iz pojedine zemlje da bi primjetio njihove običaje, dovoljni su jedan Finac, dvije Poljakinje, jedan Irac, jedna Britanka, jedan Turčin, a vjerujem da su njima dva Hrvata bila dovoljna. Ono najvažnije, Erasmus mi je donio prijateljstva koja su trajna unatoč kilometrima koja nas dijele. Dapače već smo se potrudili organizirati okupljanje i ne bi shvatili koliko ga iščekujem.
P.s. Nije Katalonija jedina regija u Španjolskoj koja se bori za otcjepljenje. Kada živiš negdje 5 mjeseci počneš disati kao domaćini, odnosno navijati protiv Španjolske na Eurobasketu, pa smo mi studenti itekako prihvatili Baskiju kao neovisnu republiku te otuda dolazi naslov ovog teksta 🙂
Comments are closed.