Način i stil komuniciranja većine ljudi prije svega su naučeni. O komunikaciji učimo najviše pod utjecajem roditelja, okoline i drugih bliskih i važnih osoba koje ne pristupaju komunikaciji isključivo prema modelu učinkovitosti. Posljedično, stvaramo načine ponašanja i odnosa prema drugima koji se u negativnom smjeru očituju kao nesposobnost ili nedostatak vještine izražavanja vlastitih osjećaja, misli i emocija, odnosno u pozitivnom smjeru kao sposobnost slušanja s razumijevanjem, prihvaćanja drugih osoba i asertivnog izražavanja vlastitih osjećaja, misli i emocija.
Zašto učimo komunikacijske vještine?
Vještine djelatnika u bilo kojem području moguće je podijeliti u tri osnovne kategorije (Slika 1). To su:
- tehničke vještine,
- socijalne vještine i
- konceptualne vještine.
Tehničke vještine obuhvaćaju znanja i vještine specifične za određenu struku. Primjerice, tehničke vještine kod informatičara uključuju postavljanje mreža ili programiranje, a kod elektrotehničara razumijevanje načina rada transformatora. Socijalne vještine nadilaze razinu struke, a nužne su u odnosima i ophođenju s ljudima, ponašanju u prisutnosti drugih, te komunikaciji u profesionalnom okruženju. Primjerice, socijalne vještine potrebne su u izgradnji profesionalnih odnosa, te u ophođenju sa suradnicima i klijentima. Naposljetku, konceptualne vještine uključuju vještine i sposobnosti primjene ideja u specifičnim situacijama i rješavanje složenih situacija. Primjerice, konceptualne vještine odnose se na izradu strategija vođenja i upravljanja poduzećima.
Navedene kategorije vještina u različitoj su mjeri potrebne na različitim organizacijskim razinama. Slika 1 prikazuje potrebe za tehničkim, socijalnim i konceptualnim vještinama na razinama nižega, srednjega i višega menadžmenta (Finch i Maddux, 2006: 16). Izložena je podjela općenita i podjednako vrijedi u kontekstu različitih struka. Kako bismo znanja i vještine stečene na ovom predmetu prilagodili ciljanoj skupini studenata, na predzadnjim vježbama provest ćemo sličnu analizu u kontekstu znanja i vještina potrebnih suvremenim inžinjerima.
Slika 1: Potreba za tehničkim, socijalnim i konceptualnim vještinama na razinama nižeg, srednjeg i višeg menadžmenta (Finch i Maddux, 2006: 16).
Pogledajmo najprije odnos između tehničkih i konceptualnih vještina. Na nižim organizacijskim razinama tehničke su vještine znatno važnije za uspješno obavljanje posla od konceptualnih. Primjerice, djelatnici u pozivnom centru neke kompanije ne trebaju znati detaljne poslovne planove za sljedećih pet godina, ali trebaju biti u stanju brzo i efikasno pomoći korisniku koji nazove radi tehničkog kvara na sustavu.
Na nižim razinama menadžmenta kao što je voditelj pozivnog centra još uvijek je potrebno imati razvijene tehničke vještine, no mimo njih niži menadžment treba imati i određene konceptualne vještine koje pomažu u srednjoročnom i dugoročnom razvoju poslovanja. Kako se krećemo prema višim razinama menadžmenta, potreba se za tehničkim vještinama smanjuje, a zamjenjuje je sve veća potreba za konceptualnima. Naposljetku, osobe koje obnašaju vrlo visoke funkcije poput predsjednika uprava velikih poduzeća trebaju imati iznimno razvijene konceptualne vještine, a potreba za tehničkima postaje minimalna.
Naravno, svako pravilo ima iznimke. Primjerice, osnivač Facebooka Mark Zuckerberg poznat je kao osoba iznimno razvijenih tehničkih i konceptualnih vještina. Slično možemo reći i za ostale velikane informatičke industrije poput Stevea Jobsa ili Billa Gatesa. Međutim, takvi slučajevi samo potvrđuju pravilo: na svim razinama menadžmenta posjedovanje dodatnih vještina čini nas kvalitetnijim djelatnicima i kompetentnijim tržišnim takmacima.
Kako možemo vidjeti iz Slike 1, socijalne vještine imaju podjednaku važnost na svim organizacijskim razinama. Primjerice, zadaci poput samopredstavljanja potencijalnom poslodavcu, te predstavljanja poslovnog prijedloga, izvješća ili projekta sastoje se od prezentacije naših tehničkih i konceptualnih vještina, no tek nam socijalne vještine omogućuju spajanje tih vještina u skladnu cjelinu prihvatljivu našoj okolini. Analizirajući socijalne vještine u području inženjerskih disciplina, Sharon Beder kaže:
Čini se da su inženjerska zanimanja na prekretnici. Ona se razvijaju od zanimanja koja poslodavcima i korisnicima daju kompetentne tehničke savjete prema zanimanjima koja služe zajednici na društveno odgovorne načine. Tradicionalno obrazovanje za inženjerske struke okrenuto je prvom idealu, dok inženjeri i njihova profesionalna udruženja sve više teže potonjem. Poslodavci također traže od svojih inženjera više od tehničkih vještina. Za zadovoljavanje tih zahtjeva potreban je nov obrazovni pristup. Više nije dovoljno, čak ni praktično, pokušavati ugurati u studente što više tehničkog znanja u nadi da će ih to osposobiti za obavljanje svih inženjerskih zadataka s kojima će se susresti u karijeri. Potreban je širi, općenitiji pristup koji neće samo pomoći studentima da svladaju osnovne inženjerske principe, nego će im dati i sposobnost svladavanja specijaliziranih znanja prema potrebi (Beder, 1999).
Želite li doznati više o socijalnim vještinama u inženjerstvu, preporučujem vam da proučite znanja i vještine potrebne suvremenim inženjerima i popis literature na dnu ovog teksta.
Socijalne i komunikacijske vještine međusobno su zavisne. Komunikacijske vještine jedan su od najvažnijih sastojaka socijalnih vještina, no socijalne su vještine mnogo širi pojam od komunikacijskih. Osobama koje imaju slabo razvijene socijalne vještine nije moguće posjedovati dobre komunikacijske vještine, a slaba razvijenost komunikacijskih vještina ostavlja snažan negativan pečat na socijalne vještine. Zato ćemo na predmetu Komunikacijske vještine podjednako razvijati socijalne i komunikacijske vještine.
Ubrzo nakon početka nastave sadržaj predavanja konceptualno će se razdvojiti od sadržaja vježbi. Predavanja će se baviti širim kontekstom socijalnih vještina, a vježbe usredotočiti na komunikacijske vještine. Naravno, to je samo gruba podjela: socijalne su vještine i dalje nerazdvojiv sastojak svake vježbe, a komunikacijske nastavljaju prožimati svako predavanje.
Način rada na vježbama
Vježbe iz predmeta Komunikacijske vještine temelje se na obrazovnom pristupu koji je potkraj 20. st. aktivno promicao čuveni brazilski edukator Paulo Freire. U najkraćim crtama, posrijedi je dijaloška metoda rada sa studentima u kojoj grupa sama odabire teme koje će obrađivati. Tako se postiže relevantnost nastave za specifični kontekst svake pojedine grupe studenata, odnosno visoka razina prilagodbe nastave potrebama studenata.
Nastava iz predmeta Komunikacijske vještine prepoznaje da studenti sa sobom na nastavu donose prtljagu obiteljske pozadine, svih drugih predmeta koje slušaju na fakultetu, društvene okoline, kulturne i ekonomske situacije u društvu, pa i osobnih problema. Neki su zaposleni, dok drugi još imaju privilegij živjeti na račun roditelja ili pak ne mogu naći posao.
Nastavnici iz predmeta Komunikacijske vještine ohrabruju konstruktivan pristup takvim problemima i drže ih odličnim temama za obrađivanje na vježbama. U tom kontekstu nastava sadrži i elemente pristupa Freireova učenika i čuvenog brazilskog kazališnog režisera Augosta Boala koji putem ravnopravne interakcije gledatelja i publike kroz umjetničko djelovanje traži rješenja za različite društvene probleme. Naravno, pristupi Freirea i Boala služe poglavito kao intelektualni uzori i temeljito su prerađeni za kontekst izvođenja ovog predmeta.
Nastava iz predmeta Komunikacijske vještine prepoznaje i čuvenu Freireovu tvrdnju da je “obrazovanje uvijek, uvijek, uvijek politika” (1972). Teme koje se obrađuju na predmetu Komunikacijske vještine neminovno uključuju šire društvene i ekonomske okolnosti poput sve više cijene visokog obrazovanja, odnosa između studenata na veleučilištima i sveučilištima, pa sve do naizgled manje povezanih pitanja poput opravdanosti pobačaja i/ili usvajanja djece u istospolnim zajednicama.
Međutim, slijedeći Freirea i Boala, nije dovoljno samo razumjeti objektivne okolnosti u kojima živimo. Razumijevanje nužno potiče djelovanje koje mijenja objektivne okolnosti u kojima živimo, a ta promjena ponovo potiče djelovanje, i tako unedogled na putu prema boljem i pravednijem svijetu. Na nekoliko različitih mjesta u udžbeniku stoga ćete kao svojevrstan leitmotiv pronaći rečenicu da predmet promiče humanističke vrijednosti kao što su međusobna odgovornost, prava na uključenost i prihvaćenost, slobodno izražavanje i uvažavanje, te tolerancija različitosti.
Međutim, osnovni cilj predmeta – razvijanje komunikacijskih vještina – uvjerljivo dominira u radu na vježbama. Ovdje ćete svladati vještine potrebne za uspješnu komunikaciju s pojedincima, u grupi i s publikom. Temelj komunikacijskih vještina čine jasno izražavanje i aktivno slušanje, te davanje povratnih informacija uz uvažavanje.
Te ćete vještine usvajati interaktivnim radom u malim grupama kroz analizu neverbalne komunikacije, improvizirana i pripremljena izlaganja, improvizirane i pripremljene rasprave, te različite debatne formate. Igrat ćete različite uloge: čas ćete biti govornik, čas publika, čas voditelj ili voditeljica, čas đavolji advokat.
Tijekom vježbi iz predmeta Komunikacijske vještine analizirat ćete različite aspekte komunikacije svojih kolegica i kolega, te započeti proces osvješćivanja osnovnih komunikacijskih kanala: govora, slušanja i opažanja.
Tijekom trideset školskih sati predavanja i trideset školskih sati vježbi dobit ćete ipak samo osnovne alate: usavršavanje vlastite komunikacije ozbiljan je posao koji traje čitav život. Stoga možemo s pravom reći da ćete s ozbiljnim izučavanjem komunikacijskih vještina biti u stanju započeti tek pošto položite ovaj predmet!
Odnos vježbi i predavanja
Vježbe i predavanja iz predmeta Komunikacijske vještine znatno se razlikuju. Predavanja se prije svega bave konceptima i idejama. Primjerice, predavanja iz multikulturne komunikacije izlažu različite teorijske poglede na problematiku multikulturalizma, kao i čitav spektar argumenata u prilog otvorenosti prema drugim kulturama, te potrebu za ravnopravnom i otvorenom komunikacijom. Predavanje o feminizmu, pak, iscrpno analizira različite implikacije korištenja rodno određenog nazivlja (primjerice, liječnik i medicinska sestra), čime studentima razjašnjava teorijsku pozadinu potrebe za njegovim dokidanjem.
Vježbe iz predmeta Komunikacijske vještine u potpunosti su usmjerene na praksu. Uvodna vježba bavi se međusobnim upoznavanjem nastavnika i studenata, te razlozima zašto učimo ovaj predmet.
Druga i treća bave se neverbalnom komunikacijom, četvrta i peta improviziranim izlaganjem, a šesta improviziranom raspravom. Točno na polovici predmeta iz svijeta improvizacije prelazimo u svijet pripremljenih nastupa.
Sedma vježba obrađuje pripremljenu raspravu, osma Debatu Karla Poppera, deveta Popperovu debatu s planom, deseta Debatu World Schools, a jedanaesta Britansku parlamentarnu debatu. U dvanaestoj studenti samostalno odabiru debatni format i odlučuju treba li predmet Komunikacijske vještine biti obavezan na stručnim studijima Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.
Trinaesta vježba, naposljetku, analizira znanja i vještine stečene na predmetu Komunikacijske vještine, te ih povezje s privatnim i profesionalnim životom studenata.
Iako različitih fokusa, predavanja i vježbe iz predmeta Komunikacijske vještine vrlo se dobro dopunjuju. Iskreno se nadam da ćemo u budućnosti napisati i sličan udžbenik iz teorijskog dijela predmeta, čime bismo na jednom mjestu zaokružili sve materijale potrebne za njegovo pohađanje!
Popis literature
Beder, S. (1999). ‘Beyond Technicalities: Expanding Engineering Thinking’. Journal of Professional Issues in Engineering, 125(1), str. 12-18. Članak dostupan ovdje.
Boal, A. (2008). Theatre of the Oppressed (Get Political). London: Pluto press.
Finch, L.; Maddux, R. B. (2006). Delegation Skills for Leaders: An Action Plan for Success as a Manager. Treće izdanje. Boston: Thomson.
Freire, P. (1972). Pedagogy of the Oppressed. Harmondsworth: Penguin Education Specials.
Nguyen, D. (1998). ‘The Essential Skills and Attributes of an Engineer: A Comparative Study of Academics, Industry Personnel and Engineering Students’. Global Journal of Engineering Education, Vol. 2(1), str. 65-76. Članak dostupan ovdje.