PREKOMJERNA TJELESNA TEŽINA - PROBLEM "RAZVIJENOG" SVIJETA
Iako 
se uzrok debljine, u većini slučajeva, može vrlo jednostavno izraziti - premalo 
potrošene energije i prevelik kalorijski unos, broj pretilih ljudi iz godine u 
godinu raste. Idealna tjelesna težina izračunava se u odnosu na visinu, tjelesnu 
građu, dob i spol određene osobe. 
Izražava se u kilogramima što često nije pravi pokazatelj izgleda i sastava 
tijela već u obzir treba uzeti i mjere obujma izraženo u centimetrima i debljinu 
potkožnog masnog tkiva.
Da bi se nakupio kilogram masnog tkiva potrebno je u organizam unijeti 7000 kcal 
iznad normalne dnevne potrošnje što se može dogoditi brzo ili kroz dulji 
vremenski period. Najčešće svaki dan pojedemo malo više nego što trebamo ili 
potrošimo. Nakupljenu masnoću možemo potrošiti na dva načina: smanjenjem dnevnog 
kalorijskog unosa i/ili dovođenjem tijela u stanje da kao izvor energije troši 
zalihe masti. To nikako ne znači izgladnjivanje organizma, već razumnu, 
kontroliranu prehranu s adekvatnim unosom hranjivih sastojaka i dovoljnim unosom 
tekućine uz primjerenu i redovitu tjelovježbu. Mnogobrojni nutricionisti i 
liječnici slažu se da je optimalno mršaviti od ½ - 1 kg tjedno. Iako je taj 
način dugotrajniji, postignuta težina se lakše i dulje održi. 
Mršavljenje mnogima znači gubitak tjelesne težine ne računajući da li je to 
gubitak masnih naslaga, vode ili mišićnog tkiva. Svi smo zadovoljni kad vaga 
pokaže koji kilogram manje. Međutim, mnogobrojne brzopotezne dijete 
funkcioniraju upravo na tom principu: gubitak vode i mišićne mase bez značajnije 
potrošnje masnog tkiva što bi trebao biti glavni cilj u oblikovanju tijela i 
postizanju željene tjelesne težine. 
Primjerena tjelovježba izuzetno je važna u procesu mršavljenja. Osim što za 
vrijeme redukcijskih dijeta pomaže u očuvanju mišićne mase, odgovarajućim 
načinom vježbanja u velikoj mjeri može pomoći u pojačanoj potrošnji masnog tkiva, 
te lakšem održavanju postignute tjelesne težine. 
Kako stvaramo masne zalihe i kako ih potrošiti?
Iz hranjivih sastojaka koje unesemo u organizam, probavnim i raznim kemijskim 
procesima naše tijelo proizvodi glikogen i pohranjuje ga u mišićima i jetri. Kad 
je potebna energija za izvršenje nekog rada, glikogen se kemijskim procesima 
pretvara u ATP (adenozin-tri-fosfat) koji se dalje razgrađuje i upotrebljava kao 
neposredni izvor energije. Što je rad intenzivniji i/ili dugotrajniji, tijelo 
treba veću količinu energije. Budući su zalihe glikogena koje imamo u mišićima 
relativno male (kod treniranih osoba su veće), tijelo treba neposredno 
proizvoditi energiju i za vrijeme tog rada (tjelesne aktivnosti). Energija se 
dobiva prvenstveno iz ugljikohidrata, ali i iz masti. Upotreba masti kao izvora 
energije moguće je jedino uz prisustvo kisika što podrazumijeva aerobne 
aktivnosti. Tijelo vrlo racionalno koristi ugljikohidrate kao izvor energije 
budući ga u tijelu nema u neograničenim količinima (za razliku od masti), a 
potreban je za neke ostale organske funkcije (npr. mozak kao izvor energije 
koristi isključivo ugljikohidrate). Možete pomisliti da uvijek možemo pojesti 
više ugljikohidrata, npr. 300 grama riže ako trebamo više energije, ali to na 
žalost nije tako. 
U cijeloj priči važnu ulogu ima i inzulin čija je glavna zadaća sniženje razine 
glukoze na normalne vrijednosti. Gušterača ga izlučuje u krv kad se razina 
krvnog šećera (glukoze) podigne iznad normale. Inzulin, nazvan još i "hormon 
gladi" pomaže da glukoza uđe u stanice u kojima se koristi kao izvor energije. 
Kad su trenutačne potrebe za glukozom zadovoljene, suvišak glukoze skladišti se 
u mišićima i jetri u obliku glikogena za kasniju upotrebu. Ako se popune zalihe 
i u jetri i u mišićima, a glukoza je još uvijek prisutna u krvi, inzulin pomaže 
da se višak glukoze uskladišti kao mast. Dulja izloženost povišenim razinama 
inzulina može uzrokovati povišenu razinu triglicerida i "lošeg" kolesterola, 
sniženu razinu "dobrog" kolesterola, povišen krvni tlak, pojačan apetit, 
povećanje tjelesne težine, rizik od pojave ili pogoršanja inzulin neovisnog 
dijabetesa. Iako je inzulin hormon koji je neophodan za pravilno funkcioniranje 
organizma njegova viša količina u krvi (a bit će sve dok je razina šećera 
povišena) uzrokovat će povećano pretvaranje hranjivih tvari u mast i njihovo 
skladištenje u tijelu, smanjenu mogućnost topljenja već postojećih masnih zaliha 
uz ponovno stvaranje osjećaja gladi. Osobe koje su tjelesno aktivnije redovito 
prazne svoje glikogenske zalihe pa ih stoga i redovito trebaju popunjavati.
Povećanjem tjelesne aktivnosti povećava se i potreba za energijom, te tijelo 
prvo proizvodi energiju iz dostupnih ugljikohidrata, ali da bi sačuvalo zalihe, 
nakon 20-ak minuta pojačane potrebe za energijom, počinje je proizvoditi iz 
zaliha masti. Prvo iskorištava masnoće iz krvi, a nakon toga iz zaliha koje smo 
pospremili u obliku masnih jastučića na bokovima, trbuhu, stražnjici... Na 
žalost svih nas, lokalna redukcija masnog tkiva ne postoji (bez obzira što kažu 
u TV reklamama). Istraživanja su pokazala da organizam troši masti podjednako sa 
svih mjesta u tijelu. Zadnje mjesto gdje ćemo izgubiti nakupine masnog tkiva, 
najvjerojatnije su ona područja gdje smo ih prvo dobili. Nakon 30 minuta 
kontinuiranog vježbanja udio potrošnje masti bit će značajno veći, ali s 
dugotrajnim vježbanjem ne treba pretjerivati jer nakon sat vremena opasnost od 
ozljeda drastično raste. 
Istraživanja pokazuju da se ugljikohidrati pojačano troše početkom tjelesne 
aktivnosti i nakon povećanja intenziteta od preko 80% maksimalnog otkucaja srca. 
Metabolizam masti najveći je pri intenzitetu koji se kreće između 65 - 80% 
maksimalnih otkucaja srca. Iz navedenog bi se moglo zaključiti da je važno 
vježbati što dulje, umjerenim intenzitetom neku od aerobnih aktivnosti i naše 
zalihe potkožnog masnog tkiva će se topiti. DA i NE! U ukupnoj potrošnji masti 
važnu ulogu ima i ukupna kalorijska potrošnja. Da bi se potrošio kilogram masnog 
tkiva potrebno je stvoriti kalorijski deficit od oko 7000 kcal. Možete reći da 4 
dana nećete jesti i to je to, ali tad nećete potrošiti samo masti iz organizma 
već će se to prvenstveno odraziti na gubitku tekućine i mišićnog tkiva, a sve se 
to može nadoknaditi već za jedan dan. Također možete pokušati potrošiti 7000 
kcal u jednom danu, ali za to bi osoba teška 70kg trebala voziti bicikl 10 sati 
brzinom od oko 20km/h. Korištenje ugljikohidrata kao izvora energije kroz neko 
će vrijeme isprazniti glikogenske zalihe iz mišića i trebat će ih ponovno 
napuniti. Osobe koje u većem slučaju koriste mast kao izvor energije imat će 
skladište glikogena djelomično puno pa će prilikom novog punjenja trebati manje 
novih zaliha. Višak ugljikohidrata iz hrane će se, u tom slučaju, opet 
pretvoriti u mast.
Da zaključimo, u učinkovitom sagorijevanju potkožnog masnog tkiva važno je 
nekoliko faktora:
Redovita tjelesna aktivnost u aerobnom režimu rada, duljeg trajanja, umjerenog i 
višeg intenziteta kako bi kao izvor energije koristio i ugljikohidrate i masti. 
Obzirom na zdravstveni status i stanje treniranosti bilo bi dobro vježbati i 
nešto višim intenzitetom kako bi se omogućilo pražnjenje i obnavljanje zaliha 
glikogena u mišićima. Obzirom na svoje afinitete, znanje, sposobnosti i 
prvenstveno zdravstveni status odaberiti one aktivnosti koje imaju veću 
kalorijsku potrošnju u jedinici vremena. Osoba teška 60 kg na satu aerobike 
umjerenog intenziteta može potrošiti oko 400 kcal, a na satu pilatesa oko 150 
kcal. Smanjenje dnevnog kalorijskog unosa i dugoročna promijena loših 
prehrambenih navika. To nikako ne znači izgladnjivanje organizma ili primjena 
rigoroznih dijeta. Dugotrajnim, upornim i redovitim vježbanjem uz kontroliranu, 
raznovrsnu i odgovarajuću prehranu možete doći do željenog izgleda i boljeg 
tjelesnog i zdravstvenog fitnessa. Uvijek imajte na umu da se kilogrami i masno 
tkivo nisu pojavili preko noći pa tako ne mogu niti nestati.
Natalija Špehar, prof. kineziologije
						
						
										
										KORIŠTENA LITERATURA